jezikom, koji u Hrvatsku donose učenici Ćirila i Metoda. Najznačajniji dokument toga razdoblja je tzv. "Ljetopis popa Dukljanina " (kraj XII stoljeća). Paralelno se javljaju i pravni spomenici, pisani glagoljskim pismom (" Bašćanska ploča ", oko

â vezano je uz legendu o tragičnoj smrti i kletvi zabilježenoj u hrvatskoj redakciji Barskog rodoslova (Ljetopisa popa Dukljanina ) nastaloj, vjerojatno, u 15. stoljeću. Za razliku od te legende izvori vremenski bliži Zvonimirovoj smrti ne

godina prate čitanke, a u objema je među drugim tekstovima tiskana i legenda iz hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina . Legenda je tiskana i u posebno izdanoj i nešto opširnijoj Historijskoj čitanci za hrvatsku povijest do ukidanja

školu i Samaržije za strukovnu školu. Samo što u Samaržijinom pogrešno stoji kako je riječ o vijesti iz Ljetopisa popa Dukljanina . Zapisi o prolazu križara 1096. kroz Dalmaciju i Hrvatsku ne spominju nikakvoga hrvatskog kralja, ali ne kažu

, unuk Mihaila, surađivao s raškim županom Vukanom i bio eksponent raške struje u Duklji o kojoj izvještava i Ljetopis popa Dukljanina . Otrovan je 1118. po naređenju Bodinove žene kraljice Jakvinte.

kralj, vladao od 1131. do 1141. godine, sin kneza Branislava, za kralja postavljen kao bizantski vazal. Ljetopis popa Dukljanina opisuje kako je bio Gradihna "blag, krotak, milosrdan, zaštitnik udovica i siročadi ". Moć je Dukljanskoga

domaći povijesni spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, dokumentima i pamćenjima, jest Ljetopis popa Dukljanina , pisan upravo u tim krajevima, točnije u Baru, u drugoj polovici 12. stoljeća. Po njemu, sve četiri te navedene oblasti

odnosno da je pop Dukljanin najstariji naš narodni književnik. i još naglašava da su od početka XVII vijeka o Ljetopisu popa Dukljanina pisali mnogi zvani i nezvani pisci.

planina (Monti Morlacca), što podsjeća na crne Vlahe, koji se već pod imenom Nigri Latini spominju u Ljetopisu popa Dukljanina . O sredovječnim kretanjima vlaških stočara na području Dinarskih planina zna se relativno malo. Teško ih se može

iz 11. st. U 12 st. u Baru je napisan jedan od najznačajnijih hrvatskih pisanih spomenika "Sclavorum Regnum ", ljetopis popa Dukljanina . Predpostavlja se da ga je napisao nadbiskup Grgur, rodom zadranin.Ovaj grad-nadbiskupiju sam dobio pod svoju

. Ako tome dodamo citavo poglavlje koje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet posvecuje Hrvatima, te kronike popa Dukljanina , Tome Arhidjakona, arapske, ugarske, ruske i druge zapise, onda mozemo zakljuciti kako je o postojanju hrvatske

, biblijski, pravni i prosvjetni. To su vec spomenuti Vinodolski zakon (1288.), Istarski razvod iz 15. st., Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st., Zapis popa Martinca u Novljanskom brevijaru s kraja 15. st. i dr. Treba dodati da su Hrvati imali svoju prvu

S. Ćirković je 1964 g. u svojoj povijesti napisao da je Bosna od 822 g. do 950 g. bila srpska, oslanjajući se na Ljetopis popa Dukljanina .

822 g. do 950 g. bila srpska, oslanjajući se na Ljetopis popa Dukljanina. popa Dukljanina , koji također svjedoći kako Ćirković "misli, o negdašnjem jedinstvu Bosne i Srbije, onda sa takvim dokazivanjem

i Tassa, pisao je melodrame s mitološkom i viteškom tematikom. Njegova Pavlimira (1632.), zasnovanoga na Ljetopisu popa Dukljanina i dubrovačkoj legendi, krasi patriotizam i vjernost službenom nauku Crkve.